„Moja Afrika“, kultni film, 28 puta nagrađivani klasik (7 Oskara), u maestralnoj izvedbi doajena glume, Roberta Redforda i neprikosnovene Meryl Streep, svojom romantičnom pričom urezao se u mnoga srca, a živopisnim egzotičnim krajolicima u pamćenje gledatelja diljem svijeta. Jeste li znali da je velikim dijelom baziran na autobiografskom romanu „Moja Afrika“ Isaka Dinesena iz 1937. godine? A, jeste li znali i to da Isak Dinesen ne postoji i da je to samo pseudonim danske spisateljice Karen Blixen?
Ja neću koristiti nikakav pseudonim niti kanim napisati roman o Africi (barem ne za sada 😉). Pišem blog o svojoj Africi, onako kako sam je ja doživjela. Pišem o ljubavi i poštovanju koje i danas, nakon deset godina od posjeta Africi, još primam iz tog kraja svijeta. Ovo nije romantična ljubavna priča, ovo je topla, ljudska priča, priča o univerzalnoj ljubavi.
Krenite sa mnom na safari humanosti i sreće, na safari pravih vrijednosti. Zavirite u moju Afriku!
„Afrika vas mijenja zauvijek, kao nijedno mjesto na Zemlji. Jednom kad boravite tamo, nikada više nećete biti isti. Ali, kako početi opisivati svoju čaroliju nekome tko to nikada nije osjetio.“
Slažem se u potpunosti s tom mišlju nagrađivanog novinara i putopisca Briana Jackmana, zaljubljenika u divljinu, koji je 20 godina radio za „The Sunday Times“ te je 1982. godine proglašen putopiscem godine. Jackman je najveći britanski putopisac o afričkim safarijima s divljim životinjama. Komociju modernog civilizacijskog života zamijenio je životom pod platnom u grmlju, živeći životom afričkog čovjeka nešto više od dvije godine.
Moj prvi susret s Afrikom bilo je trenutačno ushićenje. Probat ću vam dočarati taj svoj doživljaj crnog kontinenta koji mi je bio inspiracija za cijelu kolekciju ogrlica: Tražim se, Djelić Afrike, Afrika, Kleopatra, Naušnica, Izuzetan odnos, Tamo negdje, Tiha pjesma, Macaklin, Iluzija, Lice s ulice, Pinkica povijesti, Ogrlica od tirkiza, variscita i mesinga, Ljepota oblaka i Životna.
Rekla bi moja draga prijateljica Danijela Martinović – neopisivo, a ja bih još nadodala: nestvarno, čarobno, drugačije, neodoljivo, motivirajuće, inspirirajuće, zapanjujuće.
Afrika me inspirirala, ne samo ljudima, florom i faunom, folklorom, egzotičnošću, simbolikom i motivima, već i čarobnim poludragim kamenjem koje priča posebne priče.
U Africi sam upoznala zanimljive ljude, a među njima je bio i Jonas. Danas ću vam ispričati priču o našem prijateljstvu koje traje već deset godina, otkada sam kročila nogom na afričko tlo kao turistkinja. Boravila sam s obitelji u Namibiji, a Jonas je bio naš ljubazni vodič, uvijek na usluzi. Ne možete, a da se ne sprijateljite s takvim čovjekom.
Gawiseb Itembu Jonas tipičan je afrički muškarac, oženjen čovjek s mnogobrojnom obitelji koja živi u više nego skromnim uvjetima, ali u velikoj slozi. Iz perspektive zapadnjačke civilizacije, rekli bismo neimaština, život bez sanitarnog čvora i vode te osnovnih električnih kućanskih aparata, nedostojan za život čovjeka. Ali, tamo u Africi shvatite, osvijestite što su doista prave vrijednosti u životu – ljubav, sloga, međusobna briga za bližnjeg, prvog susjeda.
Upravo o takvoj nesebičnoj Jonasovoj brizi i empatiji za drugoga pišem danas s velikim veseljem jer se sjetio pozvati mene u svoju toplu afričku priču i dati mi važnu ulogu. Bila sam počašćena kada mi se obratio porukom na društvenim mrežama. Taj dio civilizacijske tekovine ipak se uspio probiti i do najzabitijeg afričkog sela. I doista, u ovakvim slučajevima društvene mreže prava su blagodat jer možete izmjenjivati riječi, fotografije i videe s ljudima iz najudaljenijih dijelova svijeta.
Misleći na sreću afričkih mališana za koje godinama već organizira nogometni turnir bez medalja (jer si ih ne mogu priuštiti), Jonas mi se obratio sa zamolbom da budem sponzor turnira, što sam s velikim veseljem prihvatila. Malo je reći da sam bila počašćena i ushićena. Dala sam se na posao, izradila 17 zlatnih, 17 srebrnih i 17 brončanih medalja. Nabavili smo loptu, dresove za sve ekipe te pobjednički pokal, a za najboljeg igrača turnira osigurali smo majicu s najomiljenijim i najpoznatijim hrvatskim nogometašem među malim afričkim igračima nogometa – Lukom Modrićem. Ne moram vam reći da je u Jonasovom selu, gdje se održavao po prvi puta turnir s nagradama u fizičkom obliku, taj mali čin pažnje izazvao općenarodno veselje.
To je ta moja Afrika – iskrena, topla, Afrika koja istinsku sreću traži i nalazi u malim stvarima, Afrika od koje bismo svi mogli mnogo (na)učiti o odnosu prema životu.
Vidjevši sve ove fotografije i video koje dijelim s vama, pomislila sam kako naša pinkica dobrote može pokrenuti cijeli svemir nečije sreće. Zašto ne bismo svi učinili nešto za potrebite, zašto ne bismo nekome vratili osmijeh na lice malom gestom dobre volje? Humanost je za mene, najjednostavnije rečeno: zahvalnost, poštivanje, ljubav.
I tako sam ja postala sponzor nogometnog turnira u Namibiji za nogometaše do 14 godina. Bila sam iznenađena i počašćena kada sam čula da je Jonas odlučio turnir nazvati po meni. Greenlap Dalia Academy under 14 održavao se u Jonasovom selu Kalkfeld Kerk, 80-ak kilometara udaljenom od prvog malo većeg mjesta Otjiwarongo, do kojeg Jonas pješači, jer tekovina civilizacijskog života – jurilica na 4 kotača – automobil – nešto je o čemu tamošnji ljudi mogu samo sanjati.
Turnir se održavao 1. i 2. kolovoza 2022. godine, a okupio je 10 timova iz okolnih sela. Održavao se na prašnjavom afričkom tlu jer stadiona nema. Pobjednici turnira nogometaši su iz Jonasova sela. Dijelim danas s vama fotografije i video koje mi je Jonas poslao jer mi je želio iskazati veliku zahvalnost te dočarati sreću malih nogometaša.
Spremam se za novi susret s Afrikom. Moram vam priznati da se veselim poput djeteta, onako iskreno i s nestrpljenjem. Idem ususret novim dogodovštinama, starim prijateljima, a i nekim novim poznanstvima, potpuno otvorenog srca, spremna na novu dozu inspiracije za svoje kreacije. Ovo je idealna prilika da vam najavim kako je u pripremi nova kolekcija nakita inspirirana Afrikom.
Do novog bloga, pozdravljam vas predivnom mišlju nagrađivanog britanskog pisca. Alexander McCall Smith još je jedan zaljubljenik u Afriku, koji već godinama redovito posjećuje Botswanu.
I doista, tko jednom posjeti Afriku, uvijek joj se vraća. Spremam se s radošću za povratak na afričko tlo jer moja Afrika velikim je slovima urezana u srce.
„Svi smo mi djeca Afrike, nijedan od nas nije bolji ili važniji od drugih. To je ono što bi Afrika mogla poručiti svijetu i podsjetiti ga što je ljudskost.“
Za mene je sreća djeteta ona vidljiva sloboda, čistoća, ljubav i snaga… onaj nesputani, laki korak u nepoznato, onaj smijeh, ples, pjesma i vjera da mogu sve, ona bajka u očima i rukice kao čarobni štapić. Opipljiva iskra proživljavanja sreće, a ne vježba u traganju za srećom. Sretno dijete = živa poruka vremenu.
= Lijek za dušu.
